Stručni izlet 2.a i 2.d razreda u dolinu Neretve

Školska ekspedicija u pohodu prema dolini Neretve krenula je 12. svibnja 2018. u 8 sati sa već poznatog mjesta na Vidicima. Učenici i učenice 2.a i 2.d razreda i ovaj put pokazali su odgovornost i točnost dolaska na vrijeme! Razrednici Ana Bogadi, prof. i Tonči Grguričin, prof. kao i koordinator cijelog izleta Denis Karanušić, prof. bili su za put spremni. Bez velike galame i vike zabrujao je naš autobus kojeg je vozio šjor Zdravko, vremešan, ali iskusan vozač, a momci iz agencije Magellan bili su zaduženi za zabavnu, ali i ozbiljnu atmosferu, ukazujući na sve aspekte ovog izleta. Iako nas je putem pratila kiša, nitko nije gubio nadu da će to biti izvrstan izlet. Prva postaja nam je bila Narona – današnji Vid, drevni grad na obali rijeke Neretve po kojoj i dobiva svoje ime. Na tom drevnom mjestu, koje je u rimsko doba bilo Colonia Romana nalazi se arheološki muzej in situ, dakle na samom nalazištu. Pod stručnim vodstvom tete iz muzeja, uživali smo razgledavajući cijelo bogatstvo predmeta koje je godinama ležalo pod zemljom. Čitava julijevsko – klaudijevska obitelj našla je svoje mjesto u muzeju, nažalost bez glave, osim cara Vespazijana. Penjući se kat po kat, kao po vremenskoj crti, prelazili smo iz jednog antičkog razdoblja prema starokršćanskom srednjovjekovnom. Poganska božanstva, kipovi i ostali kultni predmeti preobrazili su se u kršćanske. Predmeti od stakla, posude od pečene gline kao i cijela lepeza kozmetičkih antičkih alata golicala je poglede ženske populacije naše ekspedicije. Vremena malo, a još nas čeka foto safari našom Kalifornijom. Ne gubeći ni trenutak vremena, osim za zajedničku fotku na krovu muzeja, već smo u našem busu. S nestrpljenjem očekujemo neretvanske trupice. Oblaci nad nama ulijevali su određenu neizvjesnost, ali tračak sunčeve zrake koji se mukom probijao kroz debele oblake svaki put bi nam izmamio osmjehe na licu. Ulazimo u lađe, boreći se s ravnotežom, jer nas dobro ljulja. Krenuo je plov kroz šipražje i šaš, a rijeka pokrivena lopočima. Zelena boja prevladava, a bijeli cvjetovi poput ukrasa prekidaju taj sklad. U lađi se ori pjesma DJ-a Miljka, dok uživamo u čaroliji neretvanskih rukavaca. Trstika nas tuče po glavi. Očekujemo koju zmiju, ili žabu, ali sve je to uteklo od našeg gromoglasnog pjevanja. Samo par koza – riječnih i jedna krava koja kao pas čuvar čuva svoju štalu na obali rijeke. Svoje kose i šešire ukrasili smo cvjetovima lopoča. Pao je foto session. Od tolike ljepote želudac je rekao dosta. Na ručak idemo u prekrasan restoran Adria na obali Neretve. Gazda Marko pripremio je jelovnik za 5. Nismo čekali ni onaj famozni 3,2,1 kuhaj. Već su usta puna pomfrija i pohanog mesa, salate, kečapa i tartar umaka. Ogladnilo se. Nema priče, svi jedu. Tišinu je prekidao zvučnik iz restorana s našim domaćim pjesmama. Iako nismo vidjeli žabe dok smo plovili, imali smo mogućnost degustirati tu neretvansku deliciju. Samo razrednicu Anu Bogadi nismo uspjeli nagovoriti da proba ono što redovito secira. Kaže kako nema srca pojesti žabe. De gustibus non est disputandum! Priroda oko restorana pravo je mjesto za odmor nakon ručka. Nakon postprandijalne intelektualne sieste opet u autobus i pravac Makarska. Pjesma se ori, a pjevanjem prednjače cure iz klape Gimnazijalke. Kroz prozor gledamo čudesna Baćinska jezera i krajobraz oko njih. Poput bisera reflektiraju sunčevu svjetlost. Zavojite ceste ublažili smo ugodnim razgovorima i zabavnim aktivnostima. Malo po malo i eto nas u Makarskoj – rimski Mucurum. Vremena imamo dovoljno za prošetat rivom, ali i okupat se na plaži. Kupanju nije odolio samo prof. Tonči. Kao i u onoj staroj “iz Gaćeleza” koja kaže da sve što je lijepo kratko traje, bližio se i naš povratak u Šibenik. Kroz tunel sv. Ilije iz Makarskog primorja popeli smo se u Zagvozd pa na autoput do mjesta odakle smo i krenuli. Zadovoljni i veseli rastali smo se sa željom za ponovnim druženjem i izletima, naravno, nekom drugom prilikom. A do tada adio Neretvo!

Denis Karanušić, prof.

%d bloggers like this:
Custom Youtube Channel embed plugin