Filozofski caffe
Filozofska grupa Gimnazije Antuna Vrančića, pod mentorstvom dr. sc. Nives Triva, održala je 14. svibnja. 2026.u prostoru Crtaone prezentaciju svog godišnjeg projekta, nazvanog ZABRANJENA LJUBAV: ŽIDOVKA I NACIST.
Motiv za odabir ove teme je 50. godišnjica smrti Martina Heideggera (26. rujna 1889., Meßkirch – 26. svibnja 1976. Freiburg), velikana filozofije egzistencijalizma i 120. godišnjica rođenja njegove ljubavi, njemačke i američke filozofkinje židovskoga podrijetla, Hannah Arendt (14. listopada 1906., Hannover – 4. prosinca 1975., New York).
Filozofskom simpoziju, u ugodnom, simuliranom filozofskom caffeu (na kojem su se mogli pojesti ukusni kolači, koje su ispekli učenici) nazočila su dva maturalna razreda (4. A i 4. E).
Plakate koji su najavili događanje, izložene u atriju škole, uspješno su osmislile i izradile: Cvita Medić, Nola Škorić, Cvita Vlašić i Lucija Zjačić.
Izlaganja je najavljivao moderator događanja, Franko Zorčić.
- Izlaganje: Martin Heidegger
Andrej Krdžalić je, vrlo samouvjereno i sugestivno, predstavio filozofiju Martina Heideggera te njegovu cjeloživotnu ljubavnu vezu s Hannah Arendt. Heidegger, profesor u Marburgu i Freiburgu, je kao rektor 1933. održao govor o »povijesnom pozivu Njemačke«; zbog toga govora i kratkotrajnog angažmana u nacionalsocijalističkom pokretu nakon rata mu je bilo zabranjeno držanje predavanja na Sveučilištu (1945.–1951.). Umirovljen je 1952., potom je povremeno držao javna predavanja, ali je tiskao mnoga djela, koja su snažno utjecala na suvremenu filozofiju u svijetu. Sveukupno se Heideggerovo djelo bavi pitanjem o bitku, točnije pitanjem o »smislu bitka«. Njegovo glavno djelo je Bitak i vrijeme (Sein und Zeit, 1927).
- Izlaganje: Hannah Arendt
Marijeta Jadreško je, suvereno i zanimljivo, govorila o važnim filozofskim tezama Hannah Arendt. Ova je filozofkinja, nakon dolaska nacista na vlast 1933., napustila Njemačku i izbjegla u Pariz gdje je pomagala židovskim izbjeglicama, a od 1940. živjela je u SAD-u. Predavala je na više američkih visokoškolskih ustanova. Njena glavna teza jest da mišljenje treba biti odraz iskustva te više usmjereno djelovanju (vita activa) nego teorijskom umovanju (vita contemplativa); to je stajalište izložila u djelu Ljudska sudbina (The Human Condition, 1958). U djelu Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla (Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil, 1963.), nastalome na temelju reportaža pisanih za časopis The New Yorker za suđenja nacističkomu zločincu Adolfu Eichmannu, skovala je koncept »banalnost zla« označivši njime Eichmannov karakter i motive; Eichmann se na sudu branio pozivajući se na zapadnjačku tradiciju obveze poštovanja zakona pa Arendt zaključuje, u duhu Immanuela Kanta, kako nijedan zakon kao pravna norma, do onaj moralni u čovjeku, ne može spriječiti počinjenje zločina. Njezina analiza Eichmanna imala je velik utjecaj, ali i trajno izazivala kontroverze, a Arendt je kritizirana, osobito među Židovima.
Nakon izvrsnih predavanja, učenici su razvili diskusiju i spremno odgovarali na postavljena im pitanja.
