Velikan hrvatske književnosti, u svoje vrijeme neprihvaćen i osporavan, Tin Ujević nakon smrti uživa istaknuto mjesto u hrvatskoj povijesti. Umro je 12. studenog 1955. godine u bolnici u Zagrebu na rukama jednog Šibenčanina, svog prijatelja Đorđa Miliše koji je bio s njim u istoj bolničkoj sobi. Pokopan je na groblju Mirogoj. Na grobu su mu uklesani stihovi iz njegove pjesme Igračka vjetrova:
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin je živio i stvarao u nietzscheanskom ritmu tragičnog paradoksa: nepomirljiv i neprilagodljiv (pravaš, artist, republikanac, beskućnik, boem, erudit, novinar), razapet u antagonizmima vlastitih raspoloženjakoja se kreću od zanosa i opijenosti ljepotom prirode, života i svijeta do ponora razočaranja, očajanja i pesimizma. Iz Ujevićevog intelektualnog i pjesničkog habitusa iščitavamo propitkivanje tjelesnosti, sudare apolinijskog i dionizijskog, patnju i samoću. Ostao je dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima, a opet istodobno različit od drugih.
Kao i proteklih godina, 12. studenog održava se diljem Hrvatske program Sjećanje na Tina, pa se obilježavanju godišnjice pjesnikove smrti priključila i naša škola izložbom Sabranih djela Tina Ujevića i prigodnim plakatima.
