BAROKNO SLIKARSTVO U ŠIBENIKU – SINTEZA I OSVRT NA PREDAVANJE
U organizaciji Društva za očuvanje šibenske baštine „Juraj Dalmatinac“ 27. ožujka 2025. održano je prvo organizirano ovogodišnje predavanje u suradnji s doc. dr. sc. Anom Šitinom Žepinom, profesoricom kolegija povezanih s bogatom umjetnošću baroka i ranog novog vijeka na bližnjem Sveučilištu u Zadru. Sama njena doktorska disertacija 2020. temeljila se na istraživanju baroknih slikarskih djela sačuvanih na području nekadašnje Šibenske biskupije, kojima se do tada nije pridavalo posebne važnosti.
Povijest tog doba obilježili su mletačko-turski ratovi, ostavivši svoj trag i na umjetničkim sferama tadašnjeg društva. Ne ustručavajući se podijeliti svoje znanje s nama, profesorica nas je s lakoćom uvela u temu te provela kroz analize niza djela pretežito datiranih u 17. stoljeće, bolje rečeno, prvu polovicu istog. U sklopu uvodnog dijela predavanja, upoznala nas je sa svojim radom i ključnim temeljima analize kojom se koristi ona zajedno s ostalim stručnjacima u svom polju. Nakon toga, možemo reći da je ostatak događaja bio podijeljen na tri glavna dijela: opise mletačkih slikara i njihovih doprinosa (najistaknutiji je bio dobro poznati Jacopo Palma Mlađi čije djelo „Gospa sa sv. Ivanom Evanđelistom i sv. Nikolom“ možemo pronaći u prostorijama objekta Civitas Sacra), poslijetridentsku opremu u šibenskoj katedrali, crkvi sv. Frane, sv. Lovre te sv. Nikole i po meni najzanimljivijem, finalnom dijelu, predstavljanjem domaćih baroknih slikara u Šibeniku.
Za proučavanja nalaza u crkvi sv. Frane, naglasak je stavljen na obitelj Tetta, pa je tako i slika Mateja Ponzionija, donacija Frane Ante Tette (o čemu svjedoči ikonografija pale), bila ta koje je izazvala najveći broj reakcija publike, a na kraju samog izlaganja se i predavačica složila da u njoj također ona pobuđuje razne osjećaje intrige. U zaključnom dijelu pozvala se na rad Krune Prijatelja, prvog i dugo godina jedinog povjesničara umjetnosti koji je istraživao djelovanje lokalnih slikara i drugih majstora u Šibeniku u tom periodu. Bitno je naglasiti da je on ujedno i prvi ukazao na zanemarenost raznolike umjetničke baštine našeg područja zbog prevelikog fokusa na katedralu i umjetnost ranijeg doba. Izdajući 1952. članak „Arhitekt Ivan Skoko i domaći majstori šibenskog baroka“ demantirao je hipotezu da je stvaralaštvo šibenskih slikarskih radionica u potpunosti prestalo nakon 1550. godine („…možda nigdje kao baš u Šibeniku nemamo kroz kasno 16. pa i 17. i 18. stoljeće toliki broj domaćih umjetnika, kipara i slikara.“). Upečatljivim su se pokazali fresko oslici Nove Crkve u Šibeniku Mihovila Parkića i Antuna Moneghina, a uz njih se spominju još i majstori poput Jurja Božičevića, Jakova Perića i Gierolima Mondella. Sveukupno predavanje bilo je izrazito koherentno, balansirajući „laički“ i stručni pristup temi kojim je profesorica uspjela zainteresirati najstarije, a ujedno i najmlađe članove publike. Manifestacijom su nas organizatori približili i danas misterioznim aspektima povijesno-umjetničke kulturne baštine, koja nosi neupitan znanstveni, ali i društveni značaj.
Chiara Skroza, 4.a
